foto: snimka zaslona/YouTube/TV Romania Temišar foto: snimka zaslona/YouTube/TV Romania Temišar

U izvanrednom stanju prouzročenome pandemijom koronavirusa sve se teme i pitanja od javnoga interesa iznova kontekstualiziraju, a nerijetko dobivaju i izmijenjenu društvenu funkciju. Kako to vrijedi za nesegmentirano društvo i za pripadnike većine, tako i za pripadnike nacionalne manjine, koji su među najosjetljivijim dijelovima društva te i inače žive s mnoštvom izazova, što je naravno još naglašenije u kriznim vremenima. Stoga ćemo u ovome članku pokušati opisati na koji su način pripadnici hrvatske nacionalne manjine u vremenu korone organizirali svoje društvene aktivnosti, kako u promijenjenim okolnostima nastoje očuvati i razvijati svoj hrvatski identitet te kako njeguju povezanost s Republikom Hrvatskom koju neki od njih vrlo znakovito zovu "stara domovina".

Online nastava na daljinu u Subotici održava se i na hrvatskom jeziku (foto: snimka zaslona/Milan Bošnjak/Vijenac)

U proteklih nekoliko godina bila je primjetna svakako dobrodošla tendencija sve većega medijskoga interesa i u raznim se hrvatskim medijima moglo pronaći sve više priloga o kulturi, baštini i svakodnevnom životu pripadnika hrvatske nacionalne manjine. No ni samim tvorcima i/ili prenositeljima tih priloga nije uvijek bilo najjasnije na što se zapravo točno odnosi pojam – hrvatska nacionalna manjina. Jasno, neki su autori razumjeli (i pisali) točno i pravilno, ali moglo se pročitati i članke u kojima se za sve Hrvate koji žive izvan Republike Hrvatske koristio pojam nacionalne manjine ili u kojima se smatralo da su to Hrvati koji žive u bogatim društvima, poput Hrvata u SR Njemačkoj ili Australiji. Te proturječne informacije pa i relativna zbrka u hrvatskoj javnosti neobične su jer se prilično jasno može odrediti što je hrvatska nacionalna manjina. A upravo to namjeravamo i učiniti prije nego što se osvrnemo na njezine trenutačne aktivnosti.

Tko su i gdje žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine

Za početak navedimo kako autohtone hrvatske manjinske zajednice postoje u dvanaest europskih država te se najčešće smatra da trenutačno ima oko četvrt milijuna pripadnika hrvatske nacionalne manjine, pri čemu se, uz službene statističke podatke pojedinih država, u obzir uzimaju procjene institucija i krovnih udruga hrvatske manjine, diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske, Katoličke crkve i nekih međunarodnih organizacija. Po državama to bi izgledalo ovako: Republika Austrija 40–50.000 (30–35.000 Gradišće, 10–15.000 Beč), Republika Bugarska 500–1.000, Crna Gora 8–10.000, Češka Republika 1.500–2.000, Republika Italija 16–18.000 (2–3.000 Molise, 14–15.000 Furlanija – Julijska krajina), Republika Kosovo oko 200, Mađarska 45–50.000, Rumunjska 6–8.000, Republika Sjeverna Makedonija 3–4.000, Slovačka Republika 3–4.000, Republika Slovenija oko 50.000 i Republika Srbija oko 60.000.

Zaštita prava nacionalnih manjina definirana je u nekoliko važnih multilateralnih dokumenata, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966) i Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama (1992) Ujedinjenih naroda te Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima (199.) i Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (1994.) Vijeća Europe. Kao i velika većina drugih europskih država, i naša je država ratificirala sve ključne dokumente na kojima se temelji međunarodna zaštita nacionalnih manjina, a usto je sklopila četiri bilateralna sporazuma o obostranoj zaštiti nacionalnih manjina: s Mađarskom, Srbijom, Sjevernom Makedonijom i Crnom Gorom, za praćenje kojih su uspostavljeni međuvladini mješoviti odbori (MMO-i). MMO-i su vrlo važan institucionalni okvir i učinkovit mehanizam za razvijanje i unapređivanje manjinskih prava, o čijem se radu nerijetko mogu pronaći informacije u javnosti. Statusom i položajem nacionalnih manjina u europskim državama neprekidno se bavi i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), koja donosi dokumente o njihovoj zaštiti (Preporuke iz Lunda, 1999, Preporuke iz Bolzana/Bozena, 2008, Smjernice iz Ljubljane, 2012. i sl.) i nadzire poštovanje njihovih prava, za što je uspostavljena stalna i funkcionalna institucija OESS-a – Visoki povjerenik za nacionalne manjine, koji je, usput budi rečeno, upravo Hrvatsku i Mađarsku istaknuo kao primjer „najbolje europske prakse“. No uza sve navedeno ne možemo reći da postoje čvrsti i obvezujući međunarodnopravni dokumenti iz područja zaštite nacionalnih manjina.

Stoga je položaj i status pripadnika hrvatske nacionalne manjine različito uređen u pojedinim državama, sukladno zakonodavstvu te preuzetim multilateralnim ili bilateralnim obvezama tih država, kao i različitim povijesnim i političkim okolnostima. U pojedine dijelove nekih od dvanaest navedenih država Hrvati su se doselili istodobno kad i na područje današnjih Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, poput Srijema, Boke kotorske ili mađarske Podravine, tako da su tamo zapravo najstarije stanovništvo, dok su se na neka područja počeli doseljavati još od 15. stoljeća, a u velikim valovima prije otprilike pola tisućljeća, pobjegavši iz tadašnjih (i današnjih) hrvatskih prostora prije svega pred naletima osmanskih osvajača, kao i zbog drugih ekonomskih i političkih razloga. Hrvati imaju definiran status, dakle priznati su kao nacionalna manjina (odnosno, nacionalna manjina, narodnost, jezična manjina ili narodna grupa, sukladno zakonodavstvu pojedine države) te u skladu s tim uživaju određena manjinska prava, negdje više, a negdje manje – u Mađarskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Austriji, Srbiji, Slovačkoj, Kosovu, Češkoj i u Italiji. U Sjevernoj Makedoniji nisu formalno priznati, ali postoji bilateralni sporazum između dviju država o obostranoj zaštiti nacionalnih manjina, dok nisu priznati kao nacionalna manjina i nemaju nikakva posebna prava u Bugarskoj i, što bi manje upućenim čitateljima moglo biti najveće negativno iznenađenje, u Sloveniji.

Život u izvanrednim COVID-19-okolnostima

Nakon što smo ovako vrlo sažeto i pojednostavnjeno pojasnili gdje žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine, sad možemo reći nešto o tome kako žive, kakve aktivnosti poduzimaju u ovoj izvanrednoj situaciji, budući da svi žive u državama zahvaćenima pandemijom koronavirusa u kojima su na snazi više ili manje restriktivne mjere, a u nekima i stroge karantene ili policijski satovi.

Budući da nema društvenih događanja i socijalni kontakti nisu dopušteni, u žarištu je njihova djelovanja pojačana briga o starijim sunarodnjacima, a svoje su brojne aktivnosti prebacili u virtualni prostor. Na taj je način dodatno osviještena uloga najstarijih pripadnika manjinskih zajednica te pojačana uloga obiteljskih i narodnih običaja i tradicije, jer su često upravo starije osobe osobito važne za očuvanje i razvijanje manjinskoga hrvatskoga identiteta i prenošenje specifičnih kulturnih praksi. K tome, zahvaljujući virtualnoj prilagodbi, točnije virtualnoj prilagodljivosti, u fokus interesa izbila su dva važna područja, koja su i inače sam vrh interesa svake manjinske zajednice, ali su sad još naglašeniji: obrazovanje i informiranje na manjinskom jeziku i pismu. Zbog tih bismo činjenica možda smjeli reći kako se u svakome zlu nađe i neko dobro.

Imajući u vidu važnost medija i informiranja, važno je uočiti kako u gotovo svim spomenutim državama postoje brojni mediji, uglavnom časopisi (koji imaju i e-inačice), koji su nerijetko i vrlo visoke kvalitete. To se posebice odnosi na tri tjednika s višedesetljetnom tradicijom, profesionalnim redakcijama i velikom relevantnošću: Hrvatske novine koje izdaje Hrvatsko štamparsko društvo iz Željeznoga, Hrvatski glasnik koji izdaje medijska kuća Croatica iz Budimpešte, koja ima i svoj radijski i eksperimentalni internetski TV-program, te Hrvatska riječ, koju izdaje istoimena novinsko-izdavačka ustanova iz Subotice. Na mrežnim stranicama tih triju tjednika, ali i brojnih drugih, mogu se pronaći različite informacije o događanjima u njihovim manjinskih sredinama, u državi u kojoj žive i u Hrvatskoj. Njihovo je jedno oko uvijek uprto u Lijepu našu.

Od drugih medija svakako treba istaknuti Radio Dux iz Titva, koji u svome radijskome i internetskome prostoru kontinuirano informira Hrvate u Boki kotorskoj te promovira njihovu prebogatu jedinstvenu baštinu, kao i suvremenu hrvatsku kulturu, a barem ćemo pobrojiti još neke: Hrvatska rosa, Bratislava, Hrvatska grančica, Karaševo, Hrvatski glasnik, Kotor, Hrvatska riječ, Skopje, Zvonik, Subotica. Kad govorimo o medijima, svakako treba napomenuti da austrijska javna televizija ORF ima Hrvatsku redakciju u svome regionalnome studiju ORF Gradišće u Željeznome, Hrvatska redakcija postoji i u Regionalnome studiju Mađarske televizije u Pečuhu, kao i na srbijanskome pokrajinskome javnom servisu TV Vojvodina u Novome Sadu. Vrlo su aktivne i virtualne zajednice na društvenim mrežama, poput one oko Saveza hrvatskih društava u Sloveniji, Zajednice Hrvata u Sjevernoj Makedoniji ili Hrvatskog kulturnog saveza u Slovačkoj.

Naglašena važnost informiranja

Mnogi na svojim mrežnim stranicama i YouTube-kanalima prikazuju videomaterijale na kojima i mladi i stari sviraju i pjevaju stare i nove hrvatske pjesme. Izbor je velik, meni je bilo jako lijepo čuti kako dica iz Vulkaprodrštofa jačidu naše stare hrvatske jačke. I neke važne ranije započete aktivnosti nastavljaju se istim intenzitetom, tako predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković neumorno i vrlo uspješno argumentira zašto je Bokeljska mornarica kulturno dobro koje baštine Hrvati u Boki kotorskoj, a predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji Đanino Kutnjak izvješćuje kako je dovršen prvi odljev u glini skulpture Ljudevita Gaja koju je izradio akademski kipar Marijan Mirt. Život ide dalje, usporeno, ali nezaustavljivo. I nigdje se nisu izgubili ni duh ni duhovitost, osjeti se malo straha, ali ima i mnogo smijeha i veselja.

Aktualna pandemija koronavirusom dodatno je naglasila važnost informiranja, što su vrlo dobro uočili i naši sunarodnjaci te su još pojačali i dodatno razvili medijsku aktivnost. Uz fokus na djecu i mlade, aktivno su usmjereni i na stariju populaciju, a ambiciozniji od njih u ovome vremenu, kad su neke druge aktivnosti zaustavljene, snimaju videomaterijale u kojima se predstavljaju različite tradicijske prakse, budući da se pokazalo da takvih materijala još nedostaje. Iako ih je već dosta snimljeno, potrebe i mogućnosti su vrlo velike, kultura hrvatske nacionalne manjine iznimna. Ona istovremeno obogaćuje kulturu države u kojoj pripadnici manjine žive i našu hrvatsku kulturu, čiji je integralan dio i koja zapravo bez ovoga svoga dijela nikad ne bi mogla biti potpuna, što bismo i mi u Hrvatskoj trebali možda malo snažnije osvijestiti (i malo jače osvijetliti). Najšire uzevši, glavni zahtjev našega doba mogao bi se sastojati u tome da stare vrijednosti uobličimo u nove forme, a da pritom ne izgubimo sadržaj.

Karikatura Ovako se minja i korizma…, (foto: snimka zaslona/Hrvatske novine, travanj 2020. (hrvatskenovine.at))

Online nastava na hrvatskome jeziku okuplja cijele obitelji

Budući da za razvoj svake osobe odgoj i obrazovanje, a posebice na materinskom jeziku, ima nemjerljivo značenje (i nesagledive dosege), važna aktivnost koju provode gotovo sve hrvatske zajednice jest organiziranje online nastave na hrvatskome jeziku. U ovome vremenu smanjenih opcija i mogućnosti socijalnih kontakata te istovremeno pojačane interakcije u obitelji, oko te nastave okupljaju se ne samo djeca nego i cijele obitelji, a onda i zajednica. U tome, kao i u mnogočemu drugome, vrlo su uspješni Hrvati u Srbiji koji u organizaciji svoje središnje institucije Hrvatskoga nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, u suradnji s OŠ Matka Vukovića iz Subotice, pripremaju nastavu na hrvatskome jeziku koja se emitira na online platformi i na 2. programu RTV Vojvodine. Učitelji su vrlo aktivni i kreativni, online nastava na hrvatskome jeziku priprema se i organizira i u hrvatskim školama u Mađarskoj i u Austriji, kao i drugdje gdje god postoje učitelji hrvatskoga jezika i kulture. Istaknimo kolegicu Vrbat u Crnoj Gori i kolegu Hategana u Rumunjskoj.

Odgoj i obrazovanje na hrvatskom jeziku (i hrvatskoj inačici latiničnoga pisma) u svome redovitom obrazovnom sustavu Hrvatima omogućuju samo Mađarska, Rumunjska, Austrija (samo u Gradišću) i Srbija (u Vojvodini, mahom u Bačkoj, nedostatno), i to cjelokupnu nastavu, dvojezičnu nastavu ili izborni predmet Hrvatski jezik i kultura. U drugim državama (Crnoj Gori, Italiji, Sjevernoj Makedoniji, Slovačkoj i Sloveniji) te mogućnosti nema, pa je organiziranje i financiranje nastave u cijelosti preuzela Hrvatska, koja pruža i potporu održavanju nastave u Austriji, Srbiji i Rumunjskoj (uskoro vjerojatno i u Mađarskoj) – Ministarstvo znanosti i obrazovanja upućuje učitelje iz domovine. Hrvatski jezik može se učiti i u nekim katoličkim gimnazijama u Austriji, Rumunjskoj i Srbiji te valja istaknuti kako je Katolička crkva, kao ključan kohezijski čimbenik i vrlo važno mjesto života i okupljanja zajednice, imala i još ima jedinstvenu ulogu u očuvanju hrvatskoga vjerskoga, ali i jezičnoga i nacionalnoga identiteta.

Plakat Izaberi svoje! Obrazuj se na hrvatskome jeziku. (foto: Facebook: Hrvatsko nacionalno vijeće – obrazovanje)

Kako bi se povećao postotak djece koja pohađaju nastavu na hrvatskome jeziku, agilna predsjednica HNV-a Jasna Vojnić, zajedno s brojnim hrvatskim udrugama i uz potporu hrvatske političke stranke Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i njezina predsjednika Tomislava Žigmanova, pokrenula je u ožujku snažnu internetsku promotivnu kampanju za upis u vrtiće i škole na hrvatskom jeziku pod naslovom Izaberi svoje! Obrazuj se na hrvatskome jeziku. K tome, smanjena količina svakodnevnih obveza, promijenjena perspektiva i presloženi prioriteti usmjerili su ih i na razvoj strateških dokumenata, za koje treba mnogo energije, promišljanja i vremena, a prema svojim kapacitetima, potrebama i mogućnostima slično su reagirali i Hrvati u drugim državama. Hrvatska državna samouprava u Mađarskoj i njezin predsjednik Ivan Gugan uspjeli su izgraditi vrlo široku institucionalnu podlogu, imaju osjetno više i kulturnih i obrazovnih institucija od ostalih naših manjinskih zajednica, a u posljednje vrijeme upravo temu obrazovanja ističu kao ključnu za budućnost.

 Nedavno su osnovali Hrvatski pedagoški i metodički centar Metodika te su se ozbiljno primili zadaće kako obrazovanje učiniti u svakome smislu suvremenijim i boljim. U ovim izvanrednim okolnostima kao da još jače dolazi do izražaja koliko je važno naglasak staviti na poboljšanje kvalitete same nastave, kako bi se što bolje razvile jezične, kao i kulturološke kompeticije učenika te smanjili asimilacijski procesi koji su sve snažniji. Nažalost, asimilacijski su procesi prisutni u svim državama, vrlo su uočljivi kod gradišćanskih i moliških Hrvata te sve naše zajednice osmišljavaju strategije u borbi protiv odnarođenja te snažnijeg povezivanja, posebice djece i mladeži, s hrvatskim jezikom, kulturom i domovinom.

Važna uloga Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan RH

U tim i takvim nastojanjima, kao i u provedbi brojnih drugih aktivnosti, naši sunarodnjaci imaju potporu Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Državni tajnik Zvonko Milas i djelatnici Ureda razvijaju modele snažne, primjerene i djelotvorne potpore njihovim identitetskim aktivnostima i različitim kulturnim programima i projektima, uz trajnu usmjerenost na partnerski odnos i osnaživanje međusobnoga povjerenja. I u ovome izvanrednom stanju, komunikacija i suradnja vrlo je živa i učinkovita. Potporu i ohrabrenje pripadnicima hrvatske manjine daje i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te predstavnici brojnih hrvatskih državnih, javnih i kulturnih institucija. Aktivnu potporu stalno pruža svih petnaest diplomatsko-konzularnih predstavništava naše države: dvanaest veleposlanstava u glavnim gradovima i generalni konzulati u Pečuhu, Subotici i Kotoru. K tome, treba spomenuti postojanje suradnje i povezanosti između institucija i organizacija hrvatske nacionalne manjine iz različitih država, kao i s udrugama i institucijama Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskoga iseljeništva. Svi ti kontakti vrlo su intenzivni i imaju višestruko pozitivno djelovanje. Pripadnici hrvatske nacionalne manjine na različite načine i vrlo jasno pokazuju koliko im znači potpora iz domovine. A oni sve nas u domovini oplemenjuju, proširuju našu perspektivu i donose specifičnu dodanu vrijednost u razvijanju suvremenog hrvatskog zajedništva na globalnoj razini, koje uključuje sve Hrvate i sve građane Republike Hrvatske. A tomu može biti tako budući da su naraštaji autohtonih Hrvata, unatoč različitim teškoćama i često vrlo izazovnim životnim okolnostima, tijekom nekoliko stoljeća uspjeli sačuvati svoj hrvatski identitet, bogatu tradicijsku kulturu, specifične mjesne idiome hrvatskoga jezika i nikad nisu izgubili svijest o povezanosti sa „starom domovinom“.

Na koncu, želio bih sa zahvalnošću spomenuti kako su na sam dan potresa u Zagrebu državnog tajnika Milasa i nas djelatnike Ureda* zvali desetci naših sunarodnjaka iz gotovo svih spomenutih država te nam iskazali toplu i tako potrebnu, ljekovitu, ljudsku potporu i ponudili pomoć. Pa makar mnogi od njih, kao Hrvati na Kosovu, i sami živjeli u iznimno teškim uvjetima ili bez definirana statusa poput Hrvata u Sloveniji ili kao Hrvati u Vojvodini stalno bili u osjetljivu položaju; živjeli oni u Skopju, Boki kotorskoj ili u Gradišću – hvala im iliti kako kažu baš naši sunarodnjaci iz Gradišća: Bog plati!

(Matica.hr/vijenac)