Ruža Silađev (Foto: Slavica Štefić) Ruža Silađev (Foto: Slavica Štefić)

Njezine prve dvije knjige, "Divani iz Sonte" i "Šokica pripovida" ubrajaju se u djela hrvatske narodne baštine. "Divani iz Sonte" imaju i povijesnu važnost za podunavske Hrvate – Šokce jer je to prva knjiga na ikavici ikad objavljena s druge strane Dunava. Čitateljima je poznata po mnogobrojnim proznim i poetskim djelima objavljenim u Hrvatskoj riječi, Zvoniku, Ćupriji na Jasenici, Klasju naših ravni, Glasu ravnice, Subotičkoj Danici, Šokadiji i Šokcima u šokačkoj riči 2007. godine, Isteru, Glasu komune i Hrčku. Velika je zagovornica očuvanja starog govora šokačkih Hrvata. U Zagrebu je 18. veljače predstavila svoju novu knjigu "Sonta u sjećanjima šokačkim".

- Polovica knjige pisana je hrvatskim standardom, polovica šokačkom ikavicom. Priče o fotografiji pisane su hrvatskim, uz umetanje riječi, negdje i cijelih rečenica. Još ima više od trideset priča pisanih čistim šokačkim govorom, manji dio arhaičnim, većina govorom koji je danas u uporabi u Sonti. Knjiga ima 320 strana. Na njoj sam radila sedam i pol godina. Opet su sve teme, svi događaji, svi običaji vezani isključivo za Sontu. To me najviše zanima, pa o tome najviše i pišem - kaže Silađev o svojoj novoj knjizi.

S predstavljanja knjige "Sonta u sjećanjima šokačkim" u Zagrebu, u prostoru Društva hrvatskih književnika (Foto: Slavica Štefić)

Omiljeni motivi su joj vezani za Sontu, Dunav, ravnicu koja ju okružuje.

- Na mojim slikama mogu se vidjeti motivi poput naše Bare, bulki na Dunavu, krajolici našega atara, kapelice i svakako naša crkva koja me posebno nadahnjuje. Svi ovi motivi su u meni i svi me vraćaju u djetinjstvo i u beskrajne priče naših baka i djedova - govori književnica. 

Kad je riječ o njihovom dijalektu, nažalost, kaže Silađev, ikavica, polako ali sigurno nestaje s tih prostora. 

- Čini mi se da polako gubimo bitku s vremenom. U Sonti je sve manje starih koji govore akutom. Što je najzanimljivije, taj stari sonćanski akut sačuvan je u jednom dijelu Kanade, kod naših iseljenika iz šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. U okruženju doseljenika s drugim jezičnim korijenima, međusobno su komunicirali govorom kojega su donijeli sa sobom, pa su tom obliku učili i svoju djecu. Nažalost, u Sonti se danas u velikom dijelu obitelji čak i međusobno komunicira nekom iskvarenom mješavinom srpskog i šokačkog govora - objašnjava. 

- Možda bi i djeci, polaznicima hrvatskog jezika i nacionalne kulture u našoj školi, a možda i ostalim učenicima, nekada trebalo pročitati i ponešto na šokačkoj ikavici, možda bi se netko od njih i više zainteresirao za šokački govor. I u KUD-ovima bi se trebalo više pozornosti posvećivati njegovanju starog govora. Nošnje stalno gledamo i na pozornici i u medijima, napjeve često slušamo, za očuvanje govora potrebno je puno više. Potreban je sustavni rad literarenih, recitatorskih i dramskih odjela - poručuje Ruža Silađev.