Maximiliano Jara (Foto: David Rey/Glas Hrvatske) Maximiliano Jara (Foto: David Rey/Glas Hrvatske)

U predavanju je opisano kako su Hrvati stigli u Čile, što ih je privuklo da ostanu u surovoj zemlji s nepovoljnom klimom, kako su se brzo uklopili u čileansko društvo i kakav su doprinos dali iseljenici i njihovi potomci u razvoju Čilea u različitim područjima. O svojemu predavanju Jara kaže: 

"Ovo predavanje nastojim održati otkad sam stigao u Hrvatsku s osnovnim ciljem da što više Hrvata i što više hrvatskih institucija u različitim dijelovima zemlje, upozna povijest hrvatske emigracije u Čile te da saznaju da je Čile druga domovina za Hrvate. Čile je, naime, primio najveću hrvatsku emigraciju na svijetu poslije Sjedinjenih Država. Zato je misija našega veleposlanstva ojačati svijest o toj povijesnoj epizodi, toj časti koju je imala čileanska nacija da primi tisuće i tisuće Hrvata koji danas broje blizu pola milijuna Čileanaca hrvatskoga podrijetla čiji su preci i potomci dali neprocjenjiv doprinos razvoju moje zemlje u različitim područjima. Zato je naslov mojega predavanja “Povijest hrvatske emigracije u Čile – neprocjenjiv doprinos naciji.

Jedan dio koji obuhvaća moje predavanje je pogavlje koji se odnosi na putovanje. Poznati su uzroci zbog kojih su Hrvati izabrali Čile, a uglavnom se odnosi na ekonomsku migraciju s obzirom na gospodarske uvjete koji su u to vrijeme bili u Austro-ugarskoj monarhiji, posebno u Dalmaciji. Oni su prisilili na emigraciju velik dio njezina stanovništa, ne samo u Čile nego i u druge djelove svijeta. Stvarnost je bila prilično surova, jer nije bilo lako ostaviti lijepe dalmatinske otoke s izvanrednom klimom s najlijepšim morem na svijetu, gdje se uglavnom sve iz prirode dobiva vrlo lako, da biste otišli na najjužniji grad na svijetu, u Punta Arenas, koji ima surovu klimu. Iseljenici su putovali mjesec i pol dana u brodovima prepunim ljudi, s bolestima, s ljudima koji su umirali na vječnim transatlantskim putovanjima, ljudima koji su mijenjali planove.

Jer, mnogi ti Dalmatinci koji su emigrirali s otokâ namjeravali su ići na zapadnu obalu Sjedinjenih Država. Putovanje je bilo vrlo dugo a putnici su načuli da bi u Čileu mogli imati neku mogućnost proživljavanja. Budući da je u čileanskome gradu Punta Arenasu bilo obvezno zaustavljanje brodova koji su namjeravali prelaziti iz južnoga Atlantika u južni dio Tihoga oceana, mnogi su odlučili ostati tamo. I to je razlog zašto je Punta Arenas glavni grad za hrvatsku emigraciju u Čileu. Mnogi su odustali od daljnjega putovanja i ostali u Punta Arenasu, nastanili su se tamo, osnavali obitelji a velika većina njih nikada više se nije vratila u Hrvatsku.

(Foto: screenshot/pozivnica)

Prvi val Hrvata stizao je od 1860. godine nadalje. Prvi veliki val stizao je od 1890. do Prvoga svjetskog rata i te je doseljenike uglavnom privuklo rudarstvo, kopanje zlata koje je otkriveno u Magallanesu oko 1860. godine što je privuklo prve Hrvate na jug Čilea. Oni su kasnije pozvali svoje obitelji. Možemo reći da je rudarstvo bila glavna točka koja je privukla migrante u drugoj polovici 19. stoljeća.    

Isto je i s rudarenjem salitre uglavnom na sjeveru Čilea, što objašnjava drugi epicentar hrvatske emigracije u Čileu u gradu Antofagasti. Hrvati koji su otišli u Antofagastu i koji su stigli prije nego u Punta Arenas, bili su privučeni prije svega ekonomijom salitre te zato što su mnogi od njih odustali od dalnjega putovanja u Kaliforniju. Tako da je bez sumnje rudarstvo bilo glavni poticaj za hrvatsku emigraciju u Čileu u prvim valovima.  

Hrvati su se brzo uključili u čileansko društvo, a velika većina je sklopila brakove s Čileankama. Posebice u Punta Arenasu gdje uglavnom nije bilo ničega - to je bila samo jedna vojna kolonija. Hrvati su preuzeli na sebe urbanizaciju te industrijalizaciju grada, sa svim vrstama aktivnosti koje uz sebe veže jedan grad. 

Naslov moga predavanja sadrži riječi "neprocjenjiv dioprinos" jer su Čileanci hrvatskoga podrijetla prisutni na svim područjima društvenoga života. Od 18 milijuna stanovnika koliko ima Čile, pola milijuna su hrvatskoga podrijetla. Oni su svuda - u trgovini, politici, oružanim snagama, sportu, umjetnosti i kulturi prije svega. Prema tome Čileanci hrvatskog porijekla dali su golem doprinos čileanskoj naciji. Rekao bih da su najpoznatiji na području znanosti te umjetnosti i kulturi.

Osim što je druga najveća na svijetu, hrvatska emigracija u Čileu je i najstarija. Ovdje je već 4 ili 5 generacija hrvatskih potomaka. Budući da su se Hrvati vrlo brzo asimilirali u čileansku naciju, malo pomalo su izgubili kontakt sa svojim korijenima i postali dio ove nove nacije. Iako je njihov broj velik, oni priznaju da su njihovi preci došli iz Hrvatske, sačuvali su neke običaje, tradiciju i institucije. No, govorimo da se ne radi o dijaspori nego o sto posto čileanskom stanovništvu.

Kako se zna da je Hrvatska epicentar turizma u svijetu, to potiče velik broj čileanskih turista koji dolaze dođu potražiti svoje korijene i upoznati odakle su njihovi preci. Glavna veza je povijesna, čast da smo bili izabrana nacija zbog povijesnih prilika, izabrana od strane ovih hrabrih Dalmatinaca koji su se osudili prijeći Atlantski ocean i otići u surove zemlje, nastaniti se i uspjeti tamo. Veliki broj njihovih potomaka daju Čileu i Hrvatskoj jedan bliski povlašten odnos, takav kontakt koji Hrvatska ima s malo zemalja na svijetu na tako visokoj razini. Taj povijesni obujam tako velik i stalnan za mene predstavlja najvredniji element u odnosima između Hrvatske i Čilea.

Najvažnije što imamo je doprinos koji je hrvatska emigracija dala u razvoju Čilea i to moramo sačuvati. A iznad svega posijati u svijesti ljudi da se sačuva ta povijesna veza između dviju država."