Radionica na Malim đakovačkim vezovima (Foto: Udruga PoVUcizakulturu/s dopuštenjem) Radionica na Malim đakovačkim vezovima (Foto: Udruga PoVUcizakulturu/s dopuštenjem)

Ideja povezivanja baštine i igračaka korijene ima u odgojno-obrazovnom radu s djecom predškolske dobi Inge Seme Stojnović i Tijane Vidović koje su o toj tematici napisale knjigu "Djeca čuvari djedovine". Iskustvo rada u dječjem vrtiću pokazalo im je da "djeca uče čineći". To je sintagma koja opisuje aktivno sudjelovanje djeteta u vlastitom procesu usvajanja znanja. Djetetu je pritom važno ponuditi različite vrte poticaja (igračaka, pedagoški neoblokovanog materijala, ilustracija, priča, različitih pomagala koja im mogu pomoći u istraživanju svijeta oko njih) i osigurati poticajno okruženje uz nezaobilaznu ulogu odgajatelja i različitih osjetilnih iskustava. Iz onoga što djete okružuje ono dobiva prve informacije i putem svojih osjetila doživljava svijet oko sebe o kojem kasnije postavlja pitanja, proširuje znanja, uvježbava sposobnosti i gradi stavove. 

Radionica u Hvaru (Foto: Udruga PoVUcizakulturu/s dopuštenjem)

Dolazeći u vrtić nakon izleta ili putovanja s roditeljima djeca su donosila fotografije ili minijature figurice poznatih hrvatskih građevina te o tome pričala jedni drugima. To je odraslima bio poticaj da im osiguraju materijale iz kojih mogu, na njima primjeren način, saznati o hrvatskoj kulturnoj, prirodnoj i tradicijskoj baštini. Znajući da je igra temeljna aktivnost djeteta u ranoj i predškolskoj dobi te da dijete u igri koristi igračke, osmišljene su igračke koje će djetetu "pričati" o baštini. Pričanje priča povezano je s maštom, a mašta s kreativnošću. Povezivanjem igračke i priče djeca u isto vrijeme uče (proširuju znanje) te razvijaju kreativnost.

- U procesu nastanka igračaka ključan je bio Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te profesor Mladen Orešić i docentica Ivana Fabrio koji su sa svojim studentima prepoznali izazov osmišljavanja takvih igračaka. Tako su suradnjom pedagoga i dizajnera nastale igračke. Zajednički smo sa studentima prve godine studija istraživali hrvatsku baštinu u čemu su nam pomogli kustosi Etnografskog muzeja u Zagrebu. I nama odraslima bilo je zanimljivo naučiti više o paškoj čipki, načinima čuvanja kruha na tradicionalan način jer se on pekao jednom tjedno, o narodnim plesovima, nošnjama, vezovima, tkanju, građenju suhozida i još puno, puno toga - kaže Tanja Tandara, predsjednica udruge PoVucizakulturu koja je vodila i koordinirala suradnju i proces brendiranja igračaka.  

Radionica u Briselu (Foto: Udruga PoVUcizakulturu/s dopuštenjem)

U sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj alternatvne pedagogije kao što su Montessori pedagogija, Waldofrska pedagogije, Reggio pristup imaju svoje mjesto i vrijednost koja je prepoznata. No, hrvatska tradicija ranog predškolskog odgoja seže daleko u prošlost. Preteča današnjih predškolskih ustanova bila je ustanova namijenjena zbrinjavanju male djece koja je otvorena 1432. godine u Dubrovniku pod nazivom “Dječje nahodište” ili “Kuća milosrđa”, a 1869. u Zagrebu je otvoreno prvo dječje zabavište. Kasnije se ustanove za rani i predškolski odgoj osnivaju sve više i više i to pod različitim nazivima pjestovališta, zabavišta, čuvališta i kombiniranih zavoda. 

1895. godine Antonija Cvijićeva objavila knjigu "Rukovođ za zabavišta" koja se smatra temeljima predškolskog odgoja u Republici Hrvatskoj. - Kada pogledate i ovu priču o ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju vidite da Hrvatska i u ovom području ima svoju tradiciju (ili baštinu). Znanja iz područja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja o razvoju i njegovom poticanju su temelji našeg nastojanja, kao i želja da djeca nešto više saznaju o hrvatskoj baštini koja je bogata i često nedovoljno prisutna u odgoju i obrazovanju naše djece. U različitim područjima Hrvatska je svijetu dala izvrsnost, na što trebamo biti ponosni i o tome više pričati našoj djeci. Naši znanstvenici, sportaši, književnici, inovatori prepoznati su kao vrijedni i uvaženi  ljudi. Inspiraciju i poticaj za "igračke koje djeci pričaju priče“ našli smo u hrvatskoj baštini i tradiciji pri tome poštujući humanističko-razvojni pristupu djetetu uz poticanje njegova cjelovitog razvoja - objašnjava Tandara.

Radionica u Dubrovniku (Foto: Udruga PoVUcizakulturu/s dopuštenjem)

Primarno su igračke namijenjene djeci predškolske dobi iako mogu dobro doći i u razrednoj nastavi u osnovnoj školi, što su potvrdile i učiteljice primarnog obrazovanja. - Kroz igru s igračkama želimo da djeca saznaju više o hrvatskoj baštini, o velikanima i promotorima hrvatske kulture, znanosti, sporta, o prirodnoj baštini. Trenutačo imamo četiri igračke koje prenose poruku o paškoj čipki (Pagus), tkanju kao tradicijskom načinu izrade tkanina (Znatiželjna nit), o čuvanju kruha o glodvaca na tradicijski način (Čičulin) i hrvatskim  nacionalim plesovima i narodnim nošnjama, kao i o nacionalnom ansamblu Lado (Zvutka). U pripremi ima još igračaka koje će sa sobom  donijeti neke nove priče - dodaje.

Studentima je prigodom dizajniranja igrački priča bila inspiracija i od priče su krenuli: - Kada djeci pričate priču ili ju čitate iz knjige vi s djetetom sudjelujete u emocionalnom trenutku koji produbljuje vaš odnos i djeluje povezujuće. Tradicija se najbolje prenosi kroz priču. Sjećate se kako je nekad bilo bake i djedovi, mame i tate bi stavili djecu u krilo i pričali im priče koje su ponekad bile izmišljene, a ponekad stvarne i kroz njih su im prepričavali neke događaje iz svog života. I kasnije se to prenosilo s koljena na koljeno. Željeli smo da igračke povežu djecu s roditeljima, odgojiteljima, bakama i djedovima jer, igrajuči se zajedno dolaze u odnos povezanosti i zajedništva.

Uz svaku igračku napravljena je i knjižica s pričom. - Nju odrasla osoba može djetetu pročitati prije igre s igračkom kao motivaciju ili nakon što je dijete već isprobalo igračku na neki svoj način, priča mu može biti smjerokaz za neke njegove daljnje igre s igračkom. Osim toga ta odrasla osoba može djetetu ispričati i neko svoje iskustvo ili doživljaj iz djetinjstva koji je povezan s tematikom priče. To će dodatno obogatiti djetetovo iskustvo. A možda će priča i igračka biti poticaj za odlazaka u muzej ili potaknuti neki drugi način istraživanja o priči koju je ispričala igračka. Djeca su po prirodi znatiželjna i otvorena za učenje. Ona učenje shvaćaju kao zabavu i istraživanje nečeg novog, sve do trenutka dok ih mi odrasli ne uvjerimo da je učenje težak i naporan proces. Stoga djecu ne treba posebno motivirati ili pozivati dovoljno je igračke izvaditi na stol i oni će već sami doći vidjeti što im to imamo za pokazati. Oni će slobodno pitati istraživati i isprobavati igračke na svoje načine. Ponekad će igračke koristiti na sasvim drukčije načine nego što smo mi zamislili i to nas uvijek razveseli kada i mi nešto novo naučimo od djece - zaključuje Tanja Tandara.

HAI! Brend je u potpunosti razvijen na Studiju dizajna, a u njegovu osmišljanju sudjelovao je tim nastavnika i studenata. Naziv brenda nastao je na radionici koju je vodio profesor Veljko Žvan i studenti koji su u kreativnom timu razvijali brend, a za vizualni identitet brenda najzaslužnija je bivša studentica Studija dizajna Vita Vrebac.

Igračke su izrađene od prirodnih materijala. Prevladava drvo, bez ulja i premaza. Zdravstveno su ispitane i zadovoljile su sve standarde Europske unije.