Foto: Cody McClain Brown, Foto: Cody McClain Brown,

Za ljude iz središnjih dijelova SAD-a, poput Oklahome, svojstveno je to da se naša sjećanja vežu za mirise, okuse i pakiranja iz restorana brze prehrane, velikih dućana i ostalih aparata konzumerizma. To znači da kada čeznemo za kućom, mi zapravo čeznemo za osjetilnim podražajima iz tih naših krajeva. Tako sam i ja proljetos cijeli jedan post posvetio buritu i jednom svom snu.  

Specijalni umak  

Početkom ljeta, američki studenti u posjetu Hrvatskoj stvarno su uprli doznati što mi nedostaje iz Amerike. I tako sam im rekao - Harby’s. Pogledali su se u čudu, dvojeći jesu li me dobro čuli. Harby’s? Da, Harby’s. Harby’s (to nije pravo ime, ali je dovoljno slično) je restoran brze prehrane, uređen pomalo u stilu Divljeg zapada, koji poslužuje jela poput hamburgera, samo što to nisu pravi hamburgeri jer umjesto mljevene govedine sadrže narezanu goveđu pečenku. Uz to, nude jedinstvenu lepezu umaka.  

Stvarno, Harby’s inače nije nešto o čemu biste pisali svojima kući. Mislim, kada bi neki Hrvat na proputovanju SAD-om tražio preporuku gdje dobro jesti, vjerojatno mu nitko ne bi predložio Harby’s. Tako da kad sam američkim studentima rekao da mi nedostaje Harby’s, baš poput njih i sâm sam bio zbunjen vlastitim priznanjem. Ipak, fali mi Harby’s. Ili barem tako mislim. Ovdje dolazimo do specifičnog problema života u inozemstvu: zapravo umišljate da vam neke stvari nedostaju.  

Žudnja  

Ako je istinita stara izreka da ljubav na daljinu može rasti jer srce nepatvoreno žudi, onda bih rekao da i nostalgični želudac kruli jače. Kad bih se sad mogao nacrtati u Harby’su i utažiti čežnju, znam da bih sjedio u separeu pod neonskim svjetlom, udisao jetki miris začinjenog valovitog pomfrita i američkih aroma, te bio krajnje razočaran. Nemoguće je uskladiti Harby's iz mojih misli i onaj u stvarnosti.  

Stvarnost susreće sjećanje  

To je prokletstvo života u inozemstvu i dilema dijaspore. Koliko god živjeli negdje, čak i nakon što novo prebivalište pretvorite u istinski dom, mjesto koje je prethodno nosilo tu titulu ostaje s vama. Prianja uz vaše biće (neki bi rekli, poput miomirisa umaka iz Harby'sa). A ipak, kad čežnju ostavimo po strani, stvarnost povratka na to mjesto prilično je razočaravajuća. Stvarnost rijetko opravda sjećanja.  

Možda se to Hrvatima rjeđe događa zato što a) Hrvati u inozemstvu vjerojatno sadržajnije i emocionalnije čeznu za ljudima i mjestima nego za fast food restoranima. Možda nekome vani nedostaju i šetnje Zrinjevcem, koji je prekrasan i nije se mnogo promijenio u posljednjih stotinu godina; b) pretpostavljam da većini Hrvata nedostaje Jadransko more, a more teško može razočarati. Ili se možda to događa rjeđe jednostavno zato ovdje ne postoji Harby’s.