Magic Evening u ITD-u

0 212
Foto: Magic Evning

Magic Evening predstava je uigranog kazališnog dvojca redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić koje su ustvari napravile duhovitu, zabavnu, simboličnu i zanimljivu predstavu od 70 minuta. U posljednjih nekoliko mjeseci loše predstave plasiraju se na kazališne daske, pa je pravo osvježenje kada iskoči neka poput “Magic evening” koja naprosto „razgrće ustajali zrak“ na kazališnim daskama i vraća želju za konzumiranjem kazališnih sadržaja.

Ono što ova predstava nameće u središte pozornosti upravo je strah. U strahu su ljudi nemoćni, koji neke konstruirane razlike potenciraju, između tzv. urbanih ljudi i onih koji to nisu, koji su socijalni slučajevi i kako ih spominju u predstavi „kojih živi sto u jednome stanu, a ja ne znam koji su to ljudi“, ali tema se potom šire sagledava jer motiv predstave „strah“ je snažan i univerzalan simbol koji se projicira na sve segmente života.

Time je ova predstava je još zanimljivija, ona je ista u svim zemljama Europe i zapadnog svijeta. Gdje vlada taj neki srednji sloj koji ima lagodan život i mjesec dana bira „dizajnerski kauč na kojem leži kao na oblaku“ za razliku od onih ljudi u stanu na trećem katu koji su neka sirotinja, djeca su im „napušena“, beba plače i slične slike socijale od koje ta klasa zazire a eto žive u istoj zgradi.

Onda se nižu i strah od uspjeha i neuspjeha, braka, veze, srednjih godina, debljine, nasilja, rada, bolesti. Čak je indikativno da junakinja ima problem s kičmom jer ona ustvari glumi ženu-žrtvu koja se ponaša po društveno normativnom patrijarhalnom obrascu ali u stvari guta tablete i bježi od posla, ona “nema kičme”..

Foto: Magic Evning

Strah od rada koji nas odvlači od života, uživanja i taj strah koji stalno kuca na vrata, sve jače i jače i jače. I sve to u osmišljenom malom prostoru scenografije, napravljene kao kutije, ograničenom prostoru, koja je naprosto takva jer u strahu mi imamo skučene predodžbe života i zato je scenografija izvrsna, a kad otvorimo vrata da vidimo tko to kuca, nema nikoga. Obično je to tako, u strahu se moramo suočiti sami sa sobom. Kao što je rekao Platon opisujući ideju izlaska iz pećine gdje se čovjek boji vlastite sjene koju stvara sunce, to je čisti strah jer živimo u neznanju, u pećini.

U predstavi igraju Ivana Krizmanić, Nataša Kopeč, Marko Makovičić i Marko Petrić. Oni su na neki način stvorili atmosferu koja čak podsjeća i na onu koju rado kreira Bobo Jelčić, naš kazališni ali u zadnje vrijeme sve više filmski redatelj, kada se želi naglasiti ta paranoja i strah od straha.

Foto: Magic Evning

Što je strah? Koje strahove mi imamo? Kakvi nas strahovi obuzimaju? Tema straha nije bezazlena na njoj se grade političke karijere, stvaraju kontrole nad ljudima, nacijama, farmaceutska industrija profitira i povrh svega čovjek od silnih strahova zaboravlja uživati, živjeti i opustiti se. Biti čovjekom prije svega u suvremenom društvu čini se kao težak zadatak.

To je već davno problematizirao Woody Allen iako ova predstava nema tu razinu humora. Iako samo površno grebe po toj važnoj temi ona je ipak duhovita i satirična u toj nekoj “šašovoj” lakoći gubitka identiteta, želja i potreba koja onda sklizne u paranoje i ludila, nervoze, ništavilo.

Zanimljivo je kako su odnosi prikazani i na koji način cijelu predstavu nose Marko Makovičić i Ivana Krizmanić. Njih dvoje ustvari pružaju maksimum doživljaja straha s odličnim partnerima, kontrapunkt ulogama Nataše Kopeč i Marka Petrića. Ustvari, predstava je upakirana u jednostavan i kratki dojam. Na kraju, ona opet počinje, pa se stvara dojam iluzije, sve je u loopu, zapravo se time potvrđuje da je sve to samo naša misaona konstrukcija. 

Predstava je prikazana za Showcase, pa je i prevedena na engleski jezik što bi bilo sjajno dalje iskoristiti za turističku ponudu Grada Zagreba za strance, i možda bolju posjećenost ITD-u.

Foto: Magic Evning

Showcase hrvatskog kazališta je 2005. godine započeo program koji je svojevrsna smotra najboljih hrvatskih predstava po njihovom izboru koje se predstavljaju u pet dana stranim kazalištarcima. Između ostalog cilj je bavljenje međunarodnom suradnjom i promocijom hrvatskog kazališta, drame i plesa.

Kako je Hrvatska kao kazališna zemlja međunarodno relativno nepoznata. Jedan od važnih ciljeva je pozvati kazališne kritičare, selektore festivala, ravnatelje kazališta, teatrologe, prevoditelje i pisce koji će gledajući predstave pisati o hrvatskom kazalištu, pozivati predstave na festivale, prevoditi naše tekstove i uvrštavati ih u repertoare stranih kazališta.

Nude i hrvatske dramske tekstove u prijevodima na strane jezike te uspostavljaju mrežu suradnika koji bi mogli ili željeli promovirati naše kazalište u svojim sredinama. Sve izabrane predstave su titlovane na engleski jezik.

Kulturni retrovizor

Recenzije aktualnih kulturnih događaja, analize novih književnih naslova, kazališne kritike, osvrte na izložbe i umjetničke performanse donosi spisateljica i novinarka Danijela Stanojević.

Danijela Stanojević