Pomaganje

0 1081

Cody_balcony

Moja kći i ja vozili smo se splitskim gradskim autobusom. Bila je subota i bilo je vruće. Ono doba dana kad ljetno poslijepodne kradomice sklizne u večer. Sjedili smo kod prvih vrata i nisam mogao ne čuti razgovor nekoliko turista koji su pitali vozača koliko košta vozna karta. Njegov odgovor posijao je plodno sjeme nesporazuma.

‘Pet karata’, uzvratio je vozač, demonstrirajući izrečenu brojku raširenim dlanom u zraku. Iako je pogrešno razumio pitanje, pronicljivo je ocijenio da petero ljudi moraju biti iz iste obitelji. ‘Five kuna. Okay,’ rekao je netko od turista, pa su svi počeli kopati po torbama u potrazi za iznosom koji im ionako nije bio dovoljan za kartu.

Spašavanje situacije?

Dok se ta scena odvijala pred mojim očima, osjetio sam kako me preplavljuje osjećaj odgovornosti. ‘Dužnost’, netko će reći. Bio sam poput Supermana koji gleda kako vlak juri prema slomljenom mostu, hitajući u provaliju. Ja-ja-ja morao sam nešto učniti. Ustao sam i rekao kćeri: ‘Čekaj tu’. Dospio sam do obitelji jednim skokom (jer su od mene bili udaljeni manje od pola metra). Dotad su se već mučili s nalaženjem odgovarajućih kovanica. Pokazivali su novac vozaču, a on je odmahivao glavom. Kaos! Konfuzija! Sve to nakalemilo se oko nas.

‘The bus ticket’, rekao sam, položivši ruke na kukove kao pravi heroj, ‘Is eleven kuna!’. Na licima im se vidjelo olakšanje i brzo su našli novac za pet karata. Prebacio sam se natrag na sjedalo do kćeri. Autobus je krenuo i kratkoj vožnji do naše stanice ubrzo je došao kraj. Pobjeda

Promatranje

Hrvatska nije jednostavna država za posjetitelje. Ovdašnjoj kulturi i jeziku teško se prilagoditi u kratko vrijeme, koliko obično traju ljetovanja. Pitam se mogu li turisti uopće vidjeti pravu srž Hrvatske. Ili su šarm ove zemlje zatomile sitne neprijatnosti, koje rađaju trivijalne prigovore: u mnogim kafićima i restoranima ne primaju kreditne kartice, konobari vas ignoriraju, kamenčići na plaži su vreli i oštri, a tu su i… stepenice, gužve, vrućina, itd.

Ne, ne mislim da je lako biti turist u Hrvatskoj. Dok hodam Splitom, vidim grupe stranaca iscrpljenih godišnjim odmorom. Okružuje ih aura umora, a u njihovim očima pleše zbunjenost dok zbijeni sjede po klupama ili hodaju poput zombija, vukući kufere kao da za sobom vuku prokletstvo.

I stoga, kad mogu, ako mogu pomoći u pronalasku neke izgubljene duše tako što ću joj reći cijenu autobusne karte, to i činim. Nadam se da će to reducirati blage frustracije kojima je ispunjena svakodnevnica gostiju i pomoći im da ugledaju Hrvatsku kakvu ja vidim (usto, sa zadovoljstvom se prepuštam iluzijama o vlastitoj divoti zbog kojih se moja mala djela čine herojskima). Nipošto ne mislim da bi Hrvatska trebala ugađati turistima na svakom koraku. Naposljetku, dio dragocjenog iskustva upravo je u onome što je turistima neobjašnjivo, poput dugih sjedenja na kavi i propuha. S druge strane, lokalnim stanovnicima ne škodi pružiti gostima ruku. Stoga, evo nešto što zvuči poput obavijesti za pučanstvo: ugledate li kakve potrebite turiste, samo dajte, pomozite im. Pomozite im da vide Hrvatsku u pozadini turističkih gnjavaža.

NO COMMENTS