Par misli za predjelo

0 231
Foto: Vitomir Maričić

Dok čekamo shawarmu (libanonsko mesno jelo), pod utjecajem gladi i hipnotičkim efektom rotirajuće kokoševine, upadam u zamku praznog hoda, razmišljanje. Nekad zavidim Šoiću na cigarama. Loše je to, jasno. Ali, cigaru za cigarom, dan za danom, uvijek ima neki gušt. Plaća ga zdravljem i novcem, ali za uzvrat se svaki dan 40 puta može vratiti guštu. Meni sve dojadi za 10 minuta. I sve je to dobro posložio sve dok mu ne nestane upaljač ili zafali rizli.

Foto: Vitomir Maričić

Onda svi benefiti padaju u vodu zbog brige i jada koji ga zadese. Što ga hrani, uništava ga. Možda je to cijena. Zavarat sebe. Ne znam, nisam nikad na kraju spreman na taj rizik. Pronaći zadovoljstvo u malim koracima je vještina. Treba to vježbati. Testirati sebe i gurati se u nove situacije. Život je prekratak za sram. Pogotovo sram od života. Zadovoljstvo u malim koracima… je pravo bogatstvo.

Foto: Vitomir Maričić

Bogat si kad trebaš malo za sreću. Što god to bilo, ako znaš u tom uživati. Recimo, mokrenje u crni Mediteran pred koji dan, gledanje kako svjetla zvijezda i avioni koji slijeću u grad iza nas prekidaju tminu u kojoj se miješaju nebo i more u noći ispred Larnake. Stanje u kojem shvatiš trenutak i zakoračiš u njega. Osvijestiš si gdje si i što osjećaš. Super je topli pijesak, crno more, zvijezde i avioni u tvom privatnom kazalištu. Nježni vjetar na licu i pomicanje kose preko čela. Šuškanje.

Super je biti tu. Šuškati s valovima u svim tim zvukovima noći. Iza mene leže dva umorna druga pod sklopljenim suncobranima koji zveckaju na vjetru. Beskrajno umorni od danas, spremni za još beskraj takvih dana.

Stvaraju se kanjoni u pijesku pred mojim nogama obogaćujući tišinu oko mene, dok novi val ne poravna sve ispočetka. Opet smo na putu u nepoznato, u neki mrak, nešto novo. Osvještenje.

Foto: Vitomir Maričić

Opet smo na putu. Došli smo testirati naš sram i profiniti filing za osjećaj. Osjećaj ceste. Osjećaj nepoznatog. Neizvjesnost. Promjena. Moje cigarete. Upravo sam jednu zapalio, pišajući u crni Mediteran. Šoić bi isto baš zapalio svoju, ali trenutno je baš shvatio da nema nigdje upaljača, koji je maloprije držao u ruci. Miris pečenja prožima mi misli koje ustupaju mjesto žvakanju i to sad sve pada u drugi plan… Večera.

Blog: Vitomir Maričić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a.

NO COMMENTS