Dobrosusjedski odnosi

0 206

Cody_balcony

Pokušavam bitI dobar susjed. Slučajni razgovori u liftu još uvijek variraju od onih veoma ugodnih do pomalo neprijatnih, obično zbog mog hrvatskog. Često se bitka vodi oko toga tko je koga krivo razumio. Ja njih ili oni mene? Nisam baš navikao na susjedske odnose. Stoga, kad mi je netko nedavno pozvonio na vrata u 19:30 sati, iako na oprezu, bio sam ushićen.

Kao odrasla osoba, nisam imao priliku biti susjed u pravom smislu riječi. Na magisteriju i za vrijeme doktorata, svi stanari u mom ulazu nastojali su se međusobno izbjeći. Na drugom kraju hodnika jest živjela moja prijateljica, ali pošto smo se znali otprije, to se ne može računati kao susjedski odnos. A taman kad se ona počela baviti mišlju o zbližavanju s ostalim stanarima, na vrata joj je pozvonio neki tip, pitajući može li se načas poslužiti njezinim telefonom. Gledajući tog nervoznog, oznojenog muškarca pred sobom, ustuknula je i rekla mu da ne može. Nekoliko sekundi nakon toga, s prizemlja su dotrčali policajci i dotičnog priveli u lisičinama.

U odsjaju plamena

Dok sam bio klinac, za susjedske odnose bili su zaduženi moji roditelji. Pretpostavljam da smo imali dobre susjede. Jednom su iz kuće preko puta naše, s druge strane ceste, ugasili vatru koju je netko zapalio u našem prednjem dvorištu, što nismo ni primijetili dok sve već nije bilo ugašeno, a iza te plamene stihije ostala je pocrnjela trava, koja se na dodir pretvarala u prah.

Danas, trudim se uklopiti u svoje okruženje, iako američki ekvivalent hrvatskim susjedima ne postoji. Za razliku od mnogih drugih, ja otvorim vrata kad netko pozvoni. To često vodi u čudnovate situacije, kao onda kad me jedan čovjek pitao imamo li ikakvog starog namještaja, a potom, ako se dobro sjećam, tražio sok i sendvič? Ili kad sam kupio kalendar za koji moja punica kaže da je trebao biti besplatan, a onda u stan pustio i agenta HRT-a koji je brojao TV i druge uređaje, pa sam mu morao platiti nekakvu naknadu.

Pomaganje

Dakle, kad je posljednji put netko pozvonio na vrata, prvo sam pogledao kroz špijunku i ugledao nekog tko nije izgledao kao da nešto prodaje ili namjerava brojati naše aparate. Otvorio sam i tek tada, na vlastito iznenađenje, prepoznao našu susjedu! Trebala je pomoć! To je bio moj trenutak. Trebala je nakratko posuditi punjač za mobitel. Super, pomislio sam, sretan što imam baš taj punjač i što joj ga mogu posuditi, kao i što sam razumio sve što je izgovorila na hrvatskom.

Kad sam zatvorio vrata, u glavi mi je odjeknuo melodični jingle s kratkim refrenom: Susjediiii. Bio sam sretan što mogu biti dobar susjed. To je pomalo kao onda kad u ulozi roditelja uspijete provesti nekakav primjer ‘dobrog odgoja’. E pa, ovo je bio primjer dobrosusjedskih odnosa. Kad je moja supruga došla kući, pokušao sam s njom podijeliti svoj entuzijazam, ali za nju je sve to tek… normalno.

Pokloni?!?

I tako, dok sam ja bio sav sretan i ponosan, opet je zazvonilo na vratima. Bila je to naša susjeda. Vratila je punjač i u znak zahvalnosti donijela čokoladu i sapun od meda. Što? Pokloni? Na moje sjajno raspoloženje pala je sjena. Da je situacija bila obrnuta, da sam ja vraćao neku posuđenu stvar, nikad ne bih ni pomislio uz to priložiti ništa više od ‘hvala’. Možda i jesam dobar susjed, ali sam još uvijek loš Hrvat.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a.

NO COMMENTS