Dalekoistočni dnevnik – Na korak do Sjeverne Koreje (3. dio) – Hushan

0 223
Foto: weibo

Proteklog tjedna govorili smo o Dandongu, gradu kojeg samo rijeka Yalu dijeli sa Sjevernom Korejom i čiji je prvi Most kinesko-korejskog prijateljstva svjedok burnih povijesnih previranja i turistička atrakcija, a drugi jedna od rijetkih transportnih veza koje ta izolirana zemlja ima s ostatkom svijeta.

No, ‘najveći kineski granični grad’, kako mu tepaju, nije samo poznat po tome. Jak je on i u proizvodnji svile, ginka i meda. To su definitivno tri stvari, a pogotovo zadnja, s kojom se morate vratiti s putovanja po ovim krajevima.

U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se autonomni okrug Kuandian Manchu u kojem se smjestila korejska etnička zajednica (jedna od brojnih u pograničnom području Kine i S. Koreje), u kojem se također nalazi zapuštena pista koju su koristili ratni zrakoplovi tijekom Korejskog rata te dio Kineskog zida – Hushan, kojeg neki smatraju njegovim najistočnijim dijelom.

No, ukoliko ste čitali najranija izdanja Dalekoistočnog dnevnika sjetit ćete se da smo spominjali Shanhaiguan kao najistočniji dio znamenite građevine, koji završava u moru u zaljevu Bohai i to preko 700km zračne linije od Hushana.

Radi se o fortifikacijskom objektu koji je poznat, osim po tome što mu se neki dijelovi nalaze doslovno pet metara od granice sa Sjevernom Korejom, i kao predmet velike akademske kontroverze.

Točnije rečeno, zid s utvrdama (danas sličnima onima na Kineskom zidu) koji u dužini preko 1 200 metara vijuga preko planine (shan, kin.) Hu ili Tigrove planine, predmet je tzv. Spora Goguryeo. Naime, proglašavanje Hushana najistočnijim dijelom Kineskog zida 2009. korejska akademija je dočekala poprilično skeptično optužujući kinesku stranu da je fortifikacijski objekt preimenovala iz Bakjak u Hushan te iznova renovirala kule kako bi bio proglašen dijelom Kineskog zida u sklopu Projekta Dongbei Kineske akademije društvenih znanosti.

Korejska strana je tvrdila (a tvrdi i dalje) da je Kina na taj način uništila lokalne tragove antičke korejske države Goguryeo tijekom čijeg je postojanja i izgrađen Bakjak odnosno Hushan kako ga Kinezi nazivaju.

Na ovu temu objavljen je niz članaka i studija, dvije strane su se optuživale za nacionalizam dok su rijetki znanstvenici, poprilično zdravorazumski, kritizirali pripisivanje suvremenih nacionalnih identiteta onima koji su živjeli u davninama.

Foto: Franka Gulin

No, vratimo se mi iskustvu uspona na Hushan. Ukoliko to radite u zimskim mjesecima nastojte da idete po čistom danu bez oborina. Sjeverna strana odmah nakon jutarnjih sati leži u sjeni te je uspon od oko 150m veoma strm i iznimno težak zbog leda koji se stvara na putu. Ne želite otklizati dolje u stilu tragične Nancy Kerrigan!

Malo je reći kako je pogled na najvišoj kuli – veličanstven! Ukoliko se popnete u cik zore za čistog i vjetrovitog dana, pogled seže daleko preko nizinskog dijela kineske i sjevernokorejske strane te na okolne planine koje omeđuju ravničarski prostor oko rijeke Yalu s obje strane te mjesto gdje se Yalu ulijeva u zaljev Bohai.

Foto: Franka Gulin

Još jedna zanimljivost za one opsjednute granicama i Sjevernom Korejom. Dio podno Hushana razdvojen je malim pritokom rijeke Yalu koji je širok jedva 5m.

Prva sjevernokorejska osmatračnica nalazi se nekih 150 do 200 metara od toga mjesta. Vi i vojnici gledate se bez problema, skoro oči u oči. U trenutku kada smo se tamo nalazili nekolicina je čistila kanal nekih stotinjak metara od nas. Primijetili su oni nas, kao i mi njih. Nismo im nimalo bili zanimljivi.

Franka Gulin u Pekingu punim plućima diše već četiri godine, a od  ljetnih mjeseci piše blog i dijeli svoje dojmove iz daleke Kine i susjednih regija. 

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a.

Barbara Vid

NO COMMENTS