Autsajder

0 497

Cody_balcony

Ponekad pomislim: ‘Da, prilagodio sam se. Upio sam hrvatsku kulturu’. Nosim papuče, zatvaram prozore, sporo ispijam kavu, govorim hrvatski jezik koliko god je to moguće u svakoj situaciji i čak uživam u juhi. U RIBLJOJ JUHI (za koju prethodno čuo samo u knjigama). A onda shvatim, ne, preda mnom je ipak još dugačak put. Mogu ja misliti o Hrvatskoj kao o svojoj domovini, ali to ne znači da se ovdje uvijek osjećam kao doma.

U nekom razgovoru, koliko god da moj sugovornik rastura engleski jezik, ili sam se ja uspio razvezati na hrvatskom, imam dojam da mi uvijek nešto fali da bih razumio sve ono što se zapravo događa. Postoji nekakav jaz, vremenski odmak između onoga što je izrečeno i mog potpunog shvaćanja poruke i situacije. Kulturne nijanse razgovora uvijek su prisutne, žubore u pozadini poput muklog šuma kojeg moram stalno osluškivati, a zapravo mi izmiče onaj mekani šapat koji pronosi osnovnu misao. Intenzivno se fokusiram na sve varljive indikacije, što me opet udaljava, koliko god blago, od aktualnog trenutka. Djelić sekunde takvog pomaka dovoljan je da se akumulira onoliko distrakcije koliko je potrebno da razgovor počne štekati.

 Odlazak kući

Ponekad maštam da ulazim u avion, letim natrag u Tulsu u Oklahomi i tamo samouvjereno pričam s nizom ljudi na ulici. Tamo, u zemlji koje sam se uvelike odrekao, čiju politiku prezirem, čije sam granice nekoć tako silno želio prijeći, tamo bi barem sve mogao razumjeti. Svaki izričaj, svaku nijansu konverzacije mogao bih prirodno apsorbirati i instiktivno procesuirati. Nigdje ne bi zaškripalo dok je upregnut moj stroj za mentalno procesuiranje. Ne bi bilo distance između mene i sadašnjosti. Nema međuprostora nesigurnosti, nema pauza, pa ni onih u trajanju otkucaja srca. Jednostavno, znao bih, a to bi značilo da sam doma.

U trenucima potištenosti, priuštim si samosažalijevajući party za nostalgičare i ‘hodam’ ulicama na kojima sam odrastao, uz pomoć Google karata. Razmišljam tada o svoj onoj dijaspori koja je sve to prolazila prije mene. Pomislim na sve one Hrvate koji žive u Americi, Australiji, Njemačkoj i Irskoj. Golem broj ljudi živi u inozemstvu, a mnoštvo njih vezano je za svoja rodna mjesta jače nego što sam ja vezan za Oklahomu. Pitam se osjećaju li se i oni kao autsajderi? Ili su se već nekako prilagodili, preinačili svoj kulturalni DNA tako da sada pristaje njihovoj novoj domovini, onako kako se ljudska bića prilagođavaju stranim svjetovima. Pretpostavljam da je moje pitanje sljedeće: Hoće li to ikad prestati? Ili uvijek ostaješ autsajder?

NO COMMENTS