Život poput titlova

0 273

Cody_balcony

Život u stranoj zemlji jedan je od najboljih načina da iskusite promjene u percepciji. Ovog tjedna oprostio sam se od grupe američkih studenata koji su bili na studijskom putovanju po Hrvatskoj. Dok sam bio s njima, osjećao sam se više kao Hrvat, a manje kao Amerikanac. Kad su otišli, osjećaj se preokrenuo.

Druženje s velikom grupom Amerikanaca, koji ne znaju ni riječ hrvatskog, dobar je za bildanje samopouzdanja i uvjerenja da dobro poznajete hrvatski jezik. Kao kad gledate neki francuski film, recimo, Amelie. Dok sam čitao titlove, slušao sam francuski, razumio što se govori (zahvaljujući titlovima), pa sam onda neko vrijeme mislio da znam francuski bolje nego što je to slučaj. A slučaj je taj da francuski uopće ne znam.

Pojačivači iluzija

Drugi pojačivač samoobmane o mom znanju hrvatskog jezika ticao se jednog ne baš uspjelog prerušavanja. Dok sam se poput kameleona kretao u skupini Amerikanaca, izgubljenih u moru turista koji danonoćno preplavljuju Dubrovnik ili Split, svi su mislili da sam i ja turist. No kad god bih izgovorio nešto na svom kakvom-takvom hrvatskom…. puf… iluzija bi se rasplinula poput oblaka, razotkrivajući pred očima konobarice, prodavača karata i žene u kiosku jednog dobronamjernog hrvatskog zeta, opremljenog tek donekle šaljivim anegdotama o vlastitoj punici.

U takvim trenucima, moj hrvatski sjekao je kroz engleski žamor mase poput vrućeg noža kroz maslo. Bez po muke zadobivao sam pažnju konobarice, prenosio joj narudžbe svih pića i kazivao što će se jesti. Osjećao sam se kao C3P0, prevodeći i angažirajući se protokolarno, poput kakvog sofisticiranog stroja. Naravno, nije od pomoći bilo samo moje znanje hrvatskog, nego i umijeće naručivanja kave koja najbolje ispunjava američka očekivanja. Psst: To je bijela kava.

Mi i oni

Razgovarao sam s konobaricom, razmijenio šale s prodavačem sladoleda, raspredao s glavnim konobarom o tome kako ‘ti’ Amerikanci ne vole na svojim tanjurima dobiti ribu s glavom i kostima. Prebacivao sam se na ‘mi’ kad sam razgovarao s Hrvatima. Pobogu, toliko sam se osjećao Hrvatom da sam pomislio da bih mogao biti u rodu s Antom Starčevićem!

Odlazak

A onda Amerikanci odlaze. Promatram ih, to jato s mnoštvom natrpanih, debelih ruksaka, u košarkaškim šorcevima, s podignutim sportskim čarapama i šiltericama ukrašenim grčkim alfabetom, dok prolaze kroz sigurnosnu kontrolu na aerodromu. Odjednom sam sâm. Bez ogledala njihovog neiskustva, koje reflektira moje znanje, nisam više tata-mata za Europu, kulturni ataše kakav sam bio do prije koju minutu. Sada sam tek još jedan stranac na aerodromu, koji ne zna odakle kreće autobus za grad.

Ulazim u prvi dućan i pitam gdje je autobus. Kao da mi iz usta ispadaju razlomljeni, neartikulirani, gramatički neoblikovani i nepovezani komadići hrvatskog. Osjećam se bespomoćno i posve ogoljeno. Moja maska je pročitana. U nekoliko trenutaka preobrazio sam se od gotovo pravog Hrvata do potpunog Amerikanca. Ali umjesto da zdvajam nad vlastitom sudbinom, osjećam zadovoljstvo što mogu iskusiti tako nagle promjene identiteta. Nadam se da smo u takvim momentima, kada se prelijevamo iz jedne persone u drugu, bliže shvaćanju tko zapravo jesmo.

NO COMMENTS